
Jungijanska psihoterapija. Psihoterapeut
Jungova teorija zasnovana je na 50 godina dugom kliničkom radu sa psihički izmenjenim ličnostima. Psihoterapeut i psihoterapija.
Psihoterapija K.G.Junga je pre svega sveobuhvatna teorija koja traži i nalazi smisao, kako u zdravom, tako i u bolesnom življenju svakog čoveka. On polazi od hipoteza da kada neki čovek ispolji neki duševni poremećaj onda je on signal – simptom postojanja nekog konfliktnog poremećaja na psihičkom planu kog subjekat nije svestan. Da li se radi o konfliktu seksualnosti, agresivnosti, moralnosti i sl. pitanja su koja pacijent i njegov slobodno izabrani terapeut treba da započnu zajednički da rešavaju.
Susret pacijenta i psihoterapeuta u Jungovoj psihoterapiji predstavlja neku vrstu dijalektičkog suočavanja , sa početnim ciljem prepoznavanja odnosa izmedju svesnog i nesvesnog u pacijentu. U pošetku terapije, terapeut je samo živi i elastični svedok u raspravi koja se vodi izmedju svesnog i nesvesnog u pacijentu.
Po Jungu, psihoterapeutski rad počiva na četiri bitna elementa:
- Poverenju i ispovedanju (sami po sebi mogu imati katarktičko dejstvo)
- Transferu (u odnosu na Frojda ima relativan značaj)
- Analizi transfera
- Edukaciji i samoedukaciji (bez ovih elemenata analiza bi bila umetnost umetnosti radi, već bolje upoznavanje sebe treba da navede pacijenta na smislene postupke u životu i postepeno dovede do metamorfoze ličnosti)
Ciljevi psihoterapije. Psihoterapeut
Po Jungu, ekstroverizija i introverzija su neka vrsta podloge na kojima se razvijaju psihičke funkcije. Jung je razlikovao četiri osnovne funkcije:
- Funkciju učestvovanja (percipiranja) koja ukazuje da neka stvar postoji
- Funkciju mišljenja koja kazuje šta je ta stvar
- Funkcija osećanja koja saopštava vrednost te stvari za moje Ja
- Funkcija intuicije koja nekom vrstom percepcije preko nesvesnog objavljuje odakle ova stvar dolazi, kuda ide i čemu je namenjena
Retko se dešava da ove četiri funkcije harmonično i skladno deluju u ličnosti. Češće su neuskladjene i izazivaju razne, uglavnom neurotske smetnje koje zahtevaju pomoć psihoterapeuta. Po Jungu, ljudsko biće u svojoj biopsihološkoj suštini teže postizanju psihičke ravnoteže i ona se kod zrelih osoba postiže spontano.
Jungovo shvatanje neuroze
Da bi se mogao razumeti tok Jungove psihoterapije, potrebno je najpre predstaviti Jungovo shvatanje neuroze. Nasuprot Frojdovom dualističkom filozofskom stajalištu, Jung , kao monista ni u jednoj pojavi u prirodi nije video samo pozitivno ili samo negativno. Po njemu se u prirodi zlo nepredvidivo i neočekivano pretvara u dobro, crno u belo i obratno – dinamičko relativiziranje. Jung je u neurozi video pre svega signal i poruku čoveku, a ne nešto što je primarno bolesna, negativna pojava (kao što je to bila za Frojda i Adlera).
Pacijent uz pomoć psihoterapeuta ne treba da „poništava“ neurozu već se mora potruditi da nauči šta je to na šta neuroza pokušava da ga upozori, kakav je njn cilj i značaj (jer je neuroza pre svega „kriza individuacije“). Po Jungu, pacijent treba da bude zahvalan neurozi jer je ona ta koja nas „leči“.
Neuroze i Karl Gustav Jung
Svaka neuroza koja duže traje ima svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Stoga psioterapija treba da vodi računa i o prošlosti (ali ne preterano kao što je to slučaj sa ortodoksnom psihoanalizom), o sadašnjosti u kojoj se neurotičaru pruža prilika da, upoznajući patološke mehanizme odbrane, otkrivajući značaj Persone i Senke, značaj i vrednost Anime i Animusa, bude u stanju da aktivno menja neke od elemenata stereotipije u svojoj neurozi , ali i o budućnosti koja se može naslutiti ako se prate reakcije pacijentove psihe (koje se mogu prepoznati u njegovim snovima).
U svom radu, Jung je sve neuroze sa psihološke tačke gledišta podelio u dve velike grupe:
- Prva grupa se odnosi na one ljude koji su pripojeni nekoj vrsti kolektiva i čija individualnost nije dovoljno razvijena i iz kojih progovara neka vrsta nezadovoljstva ovakvim stanjem
- Grupa hipertrofiranih individualista čije je prilagodjavanje kolektivu ostalo atrofično, pri čemu ni ove osobe nisu zadovoljne svojim stanjem
Jung je smatrao da nije potrebno analitički lečiti svakog člana neke od ovih dveju grupa. U velikom broju jednostavnih slučajeva je dovoljno da se pacijent ispovedi terapeutu, iskreno i bez ustručavanja, ne očekujući od terapeuta ništa sem strpljivog i pažljivog slušanja. Ozbiljniji slučajevi zahtevaju reduktivnu analizu simptoma.
Kad god u toku ove analize nastane dug zastoj ili se kod pacijenta spontano jave arhetipski sadržaji koji ukazuju na aktiviranje dubljih slojeva nesvesnog. Jung je sa svojim pacijentom održavao kontakt po četiri puta nedeljno. Kada je terapijski proces ulazio u zreliju fazu broj seansi se smanjivao na 1-2 nedeljno, sa upućivanjem pacijenta sve više na traženje sopstvenog puta.
Jungijanska psihoanaliza
Jungijanska analiza nikada ne ostavlja pacijenta pasivnog i prepuštenog samo zbivanjima u toku seanse. Beleženje snova, kasnije asocijacija, pa i mogućih interpretacija koje se pacijentu spontano nameću omogućava mu aktivan rad na svom lečenju i dvostruku dobit: od seanse i od intervala izmedju seansi.
Uvek kada se govori o Jungu nemoguće je zaobići njegovo učenje o snovima i značenju koje im je pridavao. U snovima, kao i u drugim aktivnostima čovekovog nesvesnog života Jung vidi još jedan izraz spontane, normalne, stvaralačke snage u formi slika i simbola. Po njemu, čovek simbole stvara spontano, iz nesvesnog. Tehnika tumačenja snova je ovde složenija od one koju je primenjivao Frojd, jer se ovde simboli raznovrsnije tumače i zavisni su od brojnih činilaca. Nesposobnost pacijenta da tumači san Jung ne pripisuje otporu (već se radi o nekom elementu sna koji nije došao u vezu sa našom svesti i našim Ja.
Medju retkim ali ne i nemogućim snovima nalaze se prekognitivni snovi na koje je Jung obraćao mnogo pažnje.
Kada se govori o analitičkoj psihoterapiji nemoguće je a da se ne pomenu još dve metode kojima se ova vrsta psihoterapije služi. To su metoda aktivne imaginacije i korišćenje crteža i slika bolesnika u toku terapije pomoću kojih se aktiviraju podsvesni i nesvesni mehanizmi ličnosti (koriste se u dijagnostičke, terapeutske i prognostičke svrhe).
Danas se Jungova psihoterapija uči kao i svaka druga metoda dubinske analize. Školovanje i praksa zahtevaju kompletnu ličnost psihoterapeuta, dobro poznavanje filozofije, mitologije i religije , uz neophodan dar introspekcije i intuicije, te životnim iskustvom.
Zakažite psihoterapiju
Izvor: Nepoznat autor