
Da li imate panični poremećaj i agorafobiju (strah)? Samoprocena.
Ako niste sigurni da imate panični poremećaj i/ili agorafobiju, evo nekoliko pitanja koja treba da postavite sebi da biste to razjasnili.
- Da li vam se često ponavlja da iznenada doživite jak strah koji brzo dostiže vrhunac i traje 10 ili više minuta?
- Da li je ovaj strah bar ponekad sasvim neočekivan?
- Da li ste zbog ovih epizoda straha naročito zabrinuti ili uznemireni?
- Da li se zbog tih epizoda straha jako plašite za svoje zdravlje?
- Da li zbog ovog straha često izbegavate određena mesta, situacije, aktivnosti ili čak i neke ljude?
- Da li vam je postalo teško da radite zbog straha ili ste zbog toga zapostavili neke svoje aktivnosti?
- Da li ste zabrinuti kako vaše bliže i dalje okruženje reaguje zbog vašeg straha i da li se zbog toga stidite ili vam je jako neprijatno?
- Da li mislite da vaš strah u velikoj meri “nervira” vašu okolinu ili smeta drugima da žive normalno?
- Da li ste toliko preokupirani vašim strahom da često brinete o budućim epizodama straha ili o njihovim mogućim posledicama po vaše zdravlje?
Ako ste odgovorili potvrdno na bar jedno od ovih pitanja (a obično se “prepoznate” u nekoliko pitanja), sigurno je da imate problem i da treba sebi da pomognete. Ovo ne znači da ste sebi postavili konačnu dijagnozu – to je posao lekara, odnosno terapeuta. Ali, uverili ste se da imate strah čija ispoljavanja nisu normalna i sa kojim “nešto” valja da učinite.
Kako rešiti problem panike i straha?
Pošto ste prepoznali da imate problem – u ovom slučaju napade panike i/ili agorafobiju – i pošto je to dijagnostički “overio” i vaš lekar, prvo je pitanje da li možete sami da ga rešite. Naravno, to je stvar vaše procene i očekivanja. Često sam imao priliku da vidim da osobe sa napadima panike imaju sasvim nerealna očekivanja od lečenja.
Neki uzaludno pokušavaju da “snagom volje” spreče ili zaustave paniku, i veoma teško se mire sa činjenicom da je tako nešto nemoguće. Drugi očekuju da se “problem” brzo reši i da se nikad više ne ponovi, pa se jako razočaraju kada čuju da se to obično ne događa. Treći bi želeli da se potpuno oslobode svakog straha, zaboravljajući da je strah u mnogim situacijama razumljiva, očekivana i normalna pojava, a da im u drugim, strah spašava život!
Pošto se napadi panike i “strah od straha” teško podnose, naročito ako su učestali, odnosno veoma izraženi, razumljivo je što su pacijenti obično nestrpljivi i žele pomoć i “izlečenje” odmah. Zato im u prvom kontaktu treba pružiti informaciju o prirodi poremećaja, uveriti ih da nisu vitalno ugroženi, smiriti ih, pomoći im tako da im se što brže ublaže ili otklone napadi – panike i najistaknutiji simptomi – i objasniti im da će lečenje verovatno potrajati duže nego što oni očekuju. Ovo je istovremeno i prva faza lečenja.
Iz knjige: Bez straha o strahu, panici i fobiji, Dr V. Starčević